Prema izvješćima, mikroorganizmi koji mogu razgraditi boju prvenstveno uključuju bakterije, plijesni, kvasce i alge. Glavni uzročnici kvarenja boje su Gram-negativne bakterije-posebno pripadnici rodova *Enterobacter* i *Pseudomonas*-a ne plijesni, kako se uobičajeno vjeruje. S druge strane, mikroorganizmi koji se razmnožavaju na sloju boje *nakon* nanošenja uglavnom su plijesni i alge. Stoga je najkritičniji korak u sprječavanju kvarenja boje kontrola Gram-negativnih bakterija-posebno *Enterobacter* i *Pseudomonas* vrsta; to implicira da bi biocidi i konzervansi dodani boji trebali biti optimalno učinkoviti protiv ovih specifičnih Gram-negativnih bakterija. Ako je cilj spriječiti rast plijesni i na osušenom sloju boje, treba dodati sredstvo protiv plijesni za "suhi-film" u kombinaciji s konzervansom; korištenje ova dva sredstva u kombinaciji osigurava kontinuiranu antimikrobnu zaštitu tijekom cijelog životnog ciklusa boje. U slučaju boja za morsko dno, mora se dodati i algicid kako bi se spriječio rast algi.
Odabir biocida, konzervansa i sredstava protiv plijesni za nanošenje boja zahtijeva pažljivo razmatranje sljedećih kriterija:
(1) Širok-spektar antimikrobne aktivnosti, visoka učinkovitost, dugotrajna-potentnost i stabilnost unutar pH raspona od 6 do 10.
(2) Sigurnost: ne-otrovno ili nisko-toksično za ljude, zajedno s dobrom biorazgradljivošću.
(3) Kemijska inertnost: ne smije reagirati s drugim komponentama boje i, nakon što se film boje formira, ne smije ugroziti fizikalna ili kemijska svojstva filma.
(4) Niska isparljivost, izvrsna kompatibilnost s formulacijom boje i lakoća raspršivanja.
(5) Dobra ukupna stabilnost, uključujući otpornost na UV zračenje, toplinu i oksidaciju.
(6) Jednostavnost primjene i razumna troškovna-učinkovitost.
Povijesno gledano, spojevi poput organske žive, organokositra, organoarsena, fenolnih derivata (uključujući halogenirane fenole) i formaldehida često su se koristili. Prethodne kategorije-organožive, organokositra i organoarsena-uglavnom su ukinute zbog svoje visoke toksičnosti i utjecaja na okoliš; njihova je uporaba sada ograničena na ograničene primjene, kao što su boje za dno brodova protiv obraštanja. Formaldehid se, u međuvremenu, suočava s ograničenjima upotrebe zbog svoje visoke hlapljivosti, visoke kemijske reaktivnosti i inherentne toksičnosti. Od 1970-ih primarni biocidi i konzervansi koji se koriste u industriji uključuju natrijev pentaklorfenat, karbendazim, klorotalonil, tiram, vinklozolin i ditiocijanometan. Natrijev pentaklorfenat, zbog visoke toksičnosti, zabranjen je za uporabu. Nekoliko sljedećih alternativa pokazuje slabu topljivost u vodi i suboptimalnu antimikrobnu učinkovitost i učinkovitost konzervansa; zadržavaju ograničenu prisutnost na tržištu isključivo zbog svoje niske cijene. Trenutačno, domaći i međunarodni trendovi favoriziraju upotrebu antimikrobnih konzervansa koji su visoko učinkoviti, širokog-spektra, niske-toksičnosti i-topivi u vodi. Ova klasa biocida pokazuje visoku antimikrobnu moć (obično je minimalna inhibitorna koncentracija-MIC-aktivnog sastojka protiv mikroorganizama unutar raspona od nekoliko desetaka dijelova na milijun) i širok spektar djelovanja (učinkovit protiv bakterija, plijesni, kvasaca i algi). Nadalje, sigurni su i pouzdani (općenito posjeduju oralni LD50 kod štakora veći od 1000 mg/kg). Izotiazolinonski spojevi predstavljaju novonastalu i izvrsnu klasu antimikrobnih sredstava, koju karakterizira njihova sigurnost, širok-spektar djelovanja, visoka učinkovitost i niska toksičnost.
